 Na
radost poslenika pisane riječi i široke čitalačke
publike, upravo je ovih dana u Prizrenu izašla iz štampe
nova knjiga "Čekmedže" (meseljina - masali - prikažnje),
autora Ramadana Redžeplarija. Vjerujem da su konačno
proradile bure i da je sa dna mora izbačen još jedan
dragulj u beskrajnjoj pješčanoj obali prelijepe Gore.
Knjiga "Čekmedže", pored svoje
istorijsko-psihološko-etnološke vrijednosti, ima i svoju
posebnu autentičnost; jedanaest priča baziranih na
istinitim događajima, osamnaest prelijepih legendi i
četiri basne, na jedan rijetko slikovit način napisane
su goranskim lokalnim govorom. Time je autor bez
naprezanja i lahko potvrdio mišljenja mnogih istraživača
jezika i folkora na ovim prostorima, da je goranski
govor, jedan živ "jezik", elastično-beskonačan,
lirično-prozan i veoma podesan za pisanje. Uz to, za
žitelje u Gori ima i pozitivnu psihološko-vibracionu
dimenziju, koja prevazilazi granicu njene teritorije,
mehko i jednostavno ulazeći u sve domove ma gdje se
Gorani nalazili u svijetu. Upravo autor to postiže
svojim harfovima-slovima, kakvih nema u drugim
južnoslovenskim jezicima: "da se pišuje ka šo zboret
Gorani".
Izvrsna ideja nadahnutog autora ostaće lingvistima na
nauk, a indentitet Gorana je snažno iskazan
psihološko-opisnim stilom do najveće gustine njihove
suverenosti. I, kao što reče Nazif Doklje, recenzent
knjige, "...Tačnije, tu odiše cijela dramatika, tragična
kob sudbine Goranina, koji traži životni prostor kako bi
se sakrio od satane..."
Redžeplari, svoju nadarenost za umjetnost, prozu i
slikarstvo u knjizi vješto prepliće jednim veoma
rijetkim i dopadljivim, prije svega opisnim stilom.
Lijepim pripovjedačkim stilom i njegov osjet do
najsitnijih detalja natjera čitaoca, da u dubini svo-ga
bića zaplovi beskrajnim prostranstvima unutarnjih
svijetova:
"...Paša go nosif podruka kroz nekuje odaje i hodnici i
go donese vo jeno bahče so t'rnafilji mirišljave i druge
cvećinja šo kokija davaje. Jena japija na jen kat, ama
podignuta od zemna, sve naokolo penđeri od kristal praf..."
("Ka panaf čehaja na prosjački štap").
"U djelu "Čekmedže" (Meseljina - Masali - Prikažnje)",
kaže njen recenzent, "uočavamo isklesane tipove i
karaktere kojih se sjećamo rado: pošten i rasipnik,
sretnik i nesretnik, bogat i siromah, čovjek koji ni po
koju cijenu ne prihvata haram i haramdžiju, vjernika i
nevjernika, anđela i đavola, goluba i vranu, Habila i
Kabila..."
Vješto vođeni zapleti, opisi složenih i analitički
prikazanih likova čini ovu knjigu posebno zanimljivom,
čitalac stiče utisak da putuje kroz vrijeme i prostor
beskrajni. Taj utisak se posebno reflektuje na autora,
vještog psihoanalitičara i psihonauta kadrog da
balansira na planu astralnih svijetova, podjednako dobro
rijetkim stilom "igrača na žici". Situaciju pažljivo
drži u svojim rukama, pa i tada kada prividno "napusti"
Dunjaluk i obre se u druge svijetove, na Ahiret, da bi
se potom, iznenada, pojavio nazad - u naš materijalni
svijet, svijet dvadest prvog vijeka; na asfaltu, pored
automobila i u svijetu kompjutera:
"Ej, kulu Sajbijin, došlo vreme nešto da ti kažem;
grobot šo go tepaf jen čujek, je moj grop. Ka som umref,
som umref borčlija deset akče..." ("Du Ahiret i nazič").
Zato i recenzent Nazif Doklje primjećuje: "I kada
izgleda da se ovaj čovjek podvrgava fatalizmu, upravo tu
svane jedan zrak svijetlosti: Islam, pristanište nade,
gdje usidruje svoju dušu..."
Pojava knjige "Čekmedže" rezultira postojanju
neotkrivene riznice narodnog blaga Gore, u svijetu
rijetkom "nalazištu", postojanju bezbroj bisera,
dragulja neprocjenjive vrijednosti, koji čekaju svoje
nalazaće poput vještog Ramadana Redžeplarija Koske. A on
je umio da i na kraju svake priče, ili basne, doda svoj
osobeni pečat - snažnim naravoučenijem; "Ne treba nafaka
da se čeka doma, tuku treba da se traži" ("Derviš jen
nedirva").
"Kada otvorite čekmedže od sna", kaže urednik Mustafa
Balje u njenom uvodniku, "nemojte biti opsjednuti
škripom, vašim rukama, samo opipajte magijsku jaziju i
naslonite na njenu glavu, valjda će vam Gora otvoriti
riznice toplog srca svoga".
Knjiga "Čekmedže" doživjeće udar kritike, ali vjerujem
onaj pozitivni, kao vjerni spomenik kulturne i bogate
baštine, kao "dokaz jezičkog bogatstva Gorana i velikih
mogućnosti njihovog izražavanja". |
