 |
Piše:
Raif KASI |
 |
 |
|
KNJIŽEVNOST |
|
|
| |
 |
|
U
svitanju |
|
|
|
Šehida bješe izrasla u prelijepu
djevojku, pa je mnogim momcima iz Župe i dalje preko
Prizrena zapala za oko. A ona, visoka, bijelog tena,
bujne plave kose i obraza kao đulambije što se crvenjahu
pri susretu sa Zlatanom, često je s krčacima dolazila na
seosku Šarenu česmu |
|
|
|
|
Svitaše...
Gospodar nebesa u jednakim intervalima, slično
predhodnoj noći, sa tamnog i beskrajnog neba skidaše
žuta upaljena gasarčeta. Da ih posije na suprotnoj
strani vidika. Tamo gdje u ovom trenu pred najezdom
mraka bježi svjetlost, baš kao što ovdje to isto činaše
noć pred silom svitanja.
- Ko ne vjeruje - taj zida čardak na nebu - on će se kad-tad
srušiti i obavezno donijeti bol - reče Zlatan majci,
spremajući se da uđe u amandžik.
Zraci zvirećeg sunca na Jaloarniku, u tankom snopu
prostrijeliše mala četvrtasta okna spavaće sobe. Majka
ustade. U amandžik unese kotlicu vruće vode, u njoj
sitno iskida preporučene trave i reče:
- Dijete moje, poslušah Šehidin savjet i stavih sve
trave koje ti je poslala.
- Pa, rekoh ti! Ko ne vjeruje - taj zida čardak na
pijesku. A moja Šehidica u sve vjeruje, te joj se njene
pješčane kule nikako neće porušiti - nasmija se Zlatan.
- Aaa, nemoj tako! I ja sam po nju - ubaci se Zilha.
- Hm... Život je u rukama Gospodara, a ne u travama. I
njegov put neizostavno vodi ka krajnjoj tački, u kojoj
ćemo ostaviti sve i preći tamo - odgovori Zlatan svojoj
majci i uđe u amandžik.
Majka se samo nasmija na ove umne riječi svoga sina i
pođe da sjedne na minder u uglu dnevne sobe. Odavno je
za sebe završila ovaj đurđevdanski adet, a sinoć je čak
i vrbove grančice zadjenula iznad kapije, na prozorima,
a i po zidovima unutar avlije.
U drugoj sobi, u amandžiku, Zlatan je nešto pjevušio. Uz
Bismilu, nakon što je pocrepkom zahvatio vodu iz čingene
kotlice, po običaju izgovori:
- Voda nadolje - moje zdravlje i sreća nagore! - i tako
tri puta, a zatim se grohotom nasmija:
- Bit ću kao što mi Šehidica poželjela; zdrav, mlad,
prav i vitak. Uz to i zelen, čim bajem ove riječi.
Prinoseći iznad glave posljednji zahvat vruće vode,
primijeti po tijelu još zeleniša kultnih trava. Čvrsto
zaljepljenog, odjenuvši ga u novo ruho, kod njega unese
dodatnu radost i smijeh.
Radovao se poput malog djeteta...
Učenje ezana na munari poodavno pozdravi rađanje novog
dana, a i četvrtasta okna na debelim kamenim zidovima
izgubiše svoju žutu boju. Gasari, borine i lampe
ustupiše mjesto bljedunjavoj svjetlosti koja se ubrzo,
naljetom oštrih i tankih srebrenastih zrakova, promjeni
u zlatnu, potom i u dnevnu. Prestahu rijetki plehani
zvuci kotlica, pocrepki i naljeti pjenušavih voda iz
amandžika. Odnijeće zanijećene želje izrečene na sabahu
\urđevdana, zauvijek čim osjeti hladan zagrljaj
pjenušave Nevratnice. Selom prostruji opijajući miris
napukle, zelene trave. Mirisaše na vrbu, oman, zdravec i
na jagljiku, a Šepova mahala i na kesten i orah. Buketi
jagljike, gorskog cvijeća, zdraveca, omana i drugog
svakojakog zeljenila na prašnjavim sokacima sličahu
mravinjacima, slijepo pobacanih u nepravilnim razmacima.
Od avlije do avlije, od sokaka do sokaka - sve do Šarene
česme.
Namještajući sinu široku bijelu košulju, u želji da
istakne dugi zmijugavi srmajli vez, Zilha htjede da
zaplače, ali se uzdrža. I prije nego što Zlatan otvori
usta u namjeri da je pita, ona reče:
- Zdravo da je nosiš! Od Šehide je!
- Ali...?
- Ne pitaj, sine! Njena radost biće neizmjerna, a kad se
tek pojaviš na nišaljki - zaigraće joj srce. Lijepa je!
Baš kao i Šehida, a i lijepo ti stoji!
- U to sam siguran, kao što isto tako znam da će biti
srećna. Ali, kako je uspjela?
- Odvajala je konac po konac, manistra po manistru i sve
to noćima djenula. Da te učini najljepšim za ovaj \urđevdan,
sine. I ne krivi je! Zanijetila je prošlog \urđevdana i
krišom donijela meni na Šarenoj česmi. Ne mogu ni
zamisliti da bi neko čuo za ovu njenu veliku tajnu. Ne
daj, Bože, da čuje Bahtijar. Žive bi nas zapalio!
- Šehida zna kako se sije sjemenje! Iz srca u srce -
negdje će pokljijati, nano. Sve je to život i put -
nekad lakše, a nekad teže, a važno je ne izgubiti se sa
tog puta - odgovori Zlatan.
- A sa kog puta, sine?
- Sa puta do moje kolibe, do moga srca, nano - našali se
mladić.
- Inšalah, daće Bog da i ti napraviš novu kuću. Prvo da
svima Bog podari berićeta, pa i nama. Daće Bog, inšallah,
daće! - poželi Zilha i niz obraze zakotrljahu joj se
prve suze radosnice.
Zlatan je stajao posred sobe. Okrećući se čas lijevo,
čas desno, u šarenoj košulji od bijele svile - sličio je
labudu tek izlijetelog iz majčinog krila. Još dugo bi se
on okretao na nagovor svoje nane da ga nije prekinulo
dozivanje sa kapije. Prepoznavši glas najboljeg druga
Selvera, pohita mu u susret. U zagrljaju dvaju drugara,
Zilha prepoznade Zlatanovog iskrenog prijatelja, te ga s
radošću pozva na doručak. A ona je znala lijepo praviti
barenik, koji bi s kiselim mlijekom od koze i tvrdim
sirom primamio i najprobirljivijeg sladokusca.
Isprativši ih do kapije, majka za njima baci buket
cvijeća, tek da napravi adet i učini ih sretnim.
Dječaci u narodnoj nošnji, slinavim zurlama i
pištaljkama od vrbove kore, tankim ručicama pomjeraše po
rubu svojih usana tražeći piskave tonove, da skrenu na
sebe pažnju dvaju drugara, koji odmjereno koračahu niz
Ibrovu mahalu. A gore, na Trešnji, nekoliko djevojaka
prebacilo užad na debelim granama, napravivši nihaljku
uživa u silovitim zamacima drugarica koje ih njišu:
Čija je moma na južeee...!?
Moma na juže je Zlatanoaaa...!
- Ču li ti ovo, Selvere?
- Da! Već su djevojke na nihaljki! Daj da čujemo koja to
njiše moju momu - našali se Zlatan, a djevojke nastaviše
pjevati:
Čija je moma što je nišeee...!?
Moma što je niše je Selverova...!
Mladići se ćutke pogledaše, a potom prsnuše u grohotan
smijeh... A slavuj poje, poje li poje. Iz šumarka preko
puta oglasio se i ne prestaje. Navalio nekom blagom
pjesmom, pa sve topi - od insana do insana. Iznad vrhova
Šare, u daljini, na nebu, razapeli se bijeli maslačci
pretapajući se čas u beharne cvate, čas u raštrkanu
janjad. I plove! Potom promjene ponovo svoje runo u
grozdine jorgovana, jorgovani u bijele labudove,
labudovi u džinovski cvijet bijele ruže. Nebeska igra ne
prestaje, već iznova u novom ritmu, kostimu i varljivim
ulogama. Dvije igre: jedna na nebu, a druga na zemlji -
tu na Trešnji. Prva - nestvarna - sa promjenljivim
likovima, druga - stvarna - sa živim.
Ne, nismo zaboravili slavuja!
I on je u istom kostimu, samo je zasvirao drugu ariju.
Kao po navici promjenio je i mjesto zalepršavši krilima
na obližnjoj jovi. Možda bi još dugo pjevao da je kojim
slučajem dječakova vrbova zurla bila vješto udjenuta u
njegovu divnu melodiju. Ni dječak, a ni slavuj nisu
imali učitelja. Ponekad akteri života i ne primijete
promjene u svom okruženju, tako bi i sa djevojkama, te
zapjevaše:
Se zamišljela Misljimka devojka,
od mišljenje micka ostanala,
pa otišla brazda da dovede.
De kopala tujka se uspala,
u ruke i je more, tufa cveća...
Stigavši do Trešnje, Zlatan reče:
- Vidiš, moj Selvere, zanijele se i ne primjećuju nas.
Najveća je radost napustiti svoje lažno ja i suočiti se
svojim unutrašnjim, sa svojim pravim bićem. Ni slavuje,
ni ptice, ni oblačiće na plavom nebu ne primjećuju, sem
do svoje radosti.
- Nije, vjeruj mi! Šehida te je već primjetila dok je
bila visoko u krošnji trešnje - odgovori Selver, visoki
mladić izrazito plave kose odjeven u klašnjama od vune
jarine.
On se bio zagledao u Eminu, Šehidinu drugaricu, malo
puniju, ali zgodnu djevojku žute kose. Za njega kao da
su svi slavuji prešli u njeno grlo, pomno je pratio
njenu pjesmu u društvu ostalih djevojaka:
... Na kuk i je more, belo čevre,
belo čevre more, za nedelja,
a tufa cveća more, d'n do pladne.
- Divno! Čuješ li kao pjevaju, a tek su stasale - reče
Selver u oduševljenju, namjesti svoju veliku kragnu i
ozbiljnim glasom doda:
- Bit će od njih dobrih snaja. Vala - dobrih.
Zlatan se na ovu ocjenu, svoga godinu dana mlađeg druga,
slatko nasmija i reče:
- Hmm, mangupe! Jedva čekaš da jedna od njih bude snaha
tvoje nane. A, ona? Da li te je ona zabegenisala?
- Ma, idi, begaj! Pola rabota gotova; ja je želim, a i
ona će. Uostalom kao da si već zaboravio ko "tvoju momu
niše". Nije ni trepnula dok su joj pjevale, naprotiv
bilo joj milo. Ta, nisam slijep pri očiju - zadovoljno
primjeti Selver i osmjehom pozdravi djevojke koje se u
tom trenu sve skupa okretoše u pravcu pridošlica. |
|
(nastavlja se...) |
| gasarče, gasar - limena
svjetiljka na petroleju, amandžik - primitivno kupatilo
u uglu sobe, Jaloaranik - mjesto na Šari, Bismilla -
muslimanska molitva, pocrepka - posuda za vodu od
izdubljene tikve, čingeni - metalni, od tvrdog lima,
borina - štapić bora za osvjetljavanje, zanijetila -
srčana odluka, Nevratnica - reka koja odnosi sve,
srmajli - srmeni, manistra - mala staklena kulgica sa
otvorom, barenik - vrsta pite od kukuruza, insan -
čovjek, tujka - tu, tufa - kita, buket, jarina - kratka
vuna, čevre - marama, pladne - podne |
| |
|
|
