Želite li saznati, vi koji često pitate: ko su to
Bošnjaci, kakav je to bosanski jezik, odkuda to pa sad
nacija, idite u Borak u Albaniji, kod Dursa ili Drača
ili još bliže, kod Sijaka!
I svi vi koji pristajete ili dozvoljavate da vas drugi
nazivaju Muslimanima sa maternjim srpskim jezikom ili
Crnogorcima islamske vjeroispovjesti ili Makedoncima
islamske vjeroispovjesti, Srbima, Hrvatima, Gorancima,
Primorcima, Torbešima, Jugoslavenima, neopredjeljenima…
ili bilo kako, jer ste, kažete, tako naučili i tako je
od kada znate za sebe, izaberite ljetovanje u Albaniji.
Lijepo ćete se odmoriti na pješčanim plažama, u novim
hotelima, sa izvrsnim morskim specijalitetima i
cjelodnevnim pansionom od samo 20-30 eura. Uz to i
pronaći odgovore na sve što niste znali. Ne morate
kopati po knjigama, vraćati se stoljeće unazad, ne
morate slušati svoje političare koji govore ovako ili
onako, već možete sresti Bošnjake koji su s koljena na
koljeno 130 godina prenosili svoje etničko ime i jezik,
unatoč tome što im je pola stoljeća Enver Hohxa čak i
vjeru zabranio.
U proteklih 15 godina, odnosno preciznije nakon pada
staljinizma, mnogi su je pronašli. Neki i nisu. Ali svi
do jednog, do najmanjeg djeteta znaju da su Bošnjaci ili
Bosanci kako to oni često kažu. I da im je jezik
bosanski. Albanci ih zovu samo i oduvijek Bošnjacima.
Bez obzira gdje žive.
Što je zanimljivo i govori o nekim etničkim
predispozicijama, jako su obrazovani, uspješni i ponosni
i na svoju etničku pripadnost. I komšije Albanci im u
tome nikada nisu smetali. Niti su ih natjerali da budu
ono što nisu iako su formalno svi bili isto: građani
Albanije. Ako treba Albanci!
Zanimljiva priča o kojoj se već dosta zna. Prije 130
godina u strahu od novih prilika u Bosni i Hercegovini,
nakon dolaska Austro-ugarske, krenule su kolone Bošnjaka
iz Bosne u Tursku. Da sačuvaju vjeru, pronađu novu
zemlju za sebe i svoju obitelj u kojoj će moći biti što
jesu, što su njihovi preci bili. Muslimani!
Zašto su mislili da to više neće moći biti u Bosni i
Hercegovini, neka kažu oni koji se bave historijom! I ko
ih je na to naveo, ko je takvu propagandu vodio…
Ako to ne znamo, onda odgovor na pitanje zašto saznali
smo nakon agresije Srbije i srpskog genocida nad
Bošnjacima! Ogroman broj Bošnjaka krenuo je iz Bosne i
Hercegovine. U Tursku! Ovi "naši" iz okoline Mostara,
spustili se na more i brodom koji se, neki kažu pokvario,
stigli u Albaniju. U prvi mah pedesetak bošnjačkih
familija formiralo je selo. Rekli su im da je to Turska,
učinilo im se da nije daleko od rodnog kraja, pa su
ostali. Poslije su dolazili drugi. Svake godine makar po
jednom posjećivali su Hercegovinu, sela pored Mostara,
Stoca… svoj rodni kraj. Zavoljeli bi, kad je vakat, neku
svoju i dovodili je u svoj novi boravak. Vjera nije bila
dovoljna za miješanje. Htjeli su da budu što jesu.
Miješanje je kao krajnja nužda (bolje to nego da ostanu
neoženjeni) uslijedilo kasnije!
Boravak! Tako su najprije nazvali to mjesto. Zazvučalo
je domaćinima kao borvk, pa pošto vk nikada ne idu
zajedno u albanskom jeziku, stiglo se do konačnog imena
mjesta, Borak.
Onda 1948. pogasiše se svjetla u Albaniji. Enver Hoxha
se okrenu ka moćnom Staljinu, posvađa se sa Titom zbog
te svoje velike ruske ljubavi i svi kontakti sa
tadašnjom Jugoslavijom, kao i vjera, zabranjeni. Nema
više odlazaka, nema više djevojaka iz Bosne i
Hercegovine… Počeše se ženiti sa Albankama i davati
svoje cure za Albance. Ali sve koje su dolazile u Borak
naučile bi bosanski. Pravilo! U potpuno albanskom
okruženju sva bošnjačka djeca progovorila bi na svom
maternjem i do sedme godine govorila samo svoj bosanski
jezik. I kad bi majka bila Albanka, maternji je bio
bosanski. Same izabrale!
A kakav jezik! Čist, lijep, bosanski… Bez škole, bez
veze sa maticom. Albancima nikada nije smetao ni njihov
nacionalni identitet ni njihov jezik. Zvali su ih
Boshnjakë, a jezik, gjuha boshnjake! Početak i kraj
priče. Nikad drugačije. Sve prošli zajedno, teško
živjeli kao i ostali. Bošnjaci uvijek ponosni zbog svog
identiteta. Niti su ga krili niti su se asimilirali!
Nije bilo obrazovanja na bosanskome, svi su zajedno sa
većinom Albanaca znali da su muslimani, ali vjeru nisu
prakticirali, džamije su porušene.
Zapravo im je samo vjera bila zabranjena.
Kakva sudbina! Pobjegli iz Bosne zbog vjere, stigli u
Albaniju u kojoj je Turska bila do 1912. godine. Period
između dva rata proveli putujući često u svoj rodni kraj,
od 1948. bili zatvoreni, dijelili sudbinu Albanaca, ali
vjera zbog koje su napustili svoj rodni kraj zabranjena!
Kazna zbog napuštanja svoje zemlje?
Ono čega su se u Bosni i Hercegovini plašili! To od čega
su pobjegli snašlo ih u novom boravku.
U Bosni i Hercegovini zapravo nikad nije ni jedna vjera
bila u toj mjeri i tako surovo zabranjivana.
Naprotiv, u vrijeme Austougarske, pa kasnije raznih
Jugoslavija, uključujući i socijalističku, mnogo je
manje bila na udaru nego u Enver Hoxhinoj Albaniji gdje
kamen na kamen nije ostao od džamija. Hoxha je
insistirao: svi ste ravnopravni građani Albanije. Nije
dozvolio da budu Albanci katolici, pravoslavni i
muslimani već je surovim metodama i staljinističkom
ideologijom insistirao samo na
etničkom predznaku. Na ljubavi prema njemu, Enver Hoxhi
i takvoj Albaniji! U javnosti. Kod kuće? U cjelini,
svima je bilo užasno! Svi su bili sumnjivi. Skoro bez
nijansi!
U Bosni i Hercegovini tokom tih 130 godina obrnuti
procesi. Pravoslavni postadoše Srbi, katolici Hrvati, a
stvoriše se i neopredjeljeni, muslimani. Neće ljudi da
se opredjele milom, pa ih zamalo ne natjeraše silom!
Nestadoše Bošnjaci, bosanski jezik, pripadnost!
Ljubav prema Bosni i Hercegovini ne samo da nije
podsticana, već prema komšijama, pa novopečeni Srbi
zavoljeli malo više svoju matičnu državu Srbiju, Hrvati
više Hrvatsku, a onima koji su voljeli Bosnu oduzeli
etničko ime. Sve je to rađeno sistematski u kuhinjama
raznih SANU i hrišćanskih crkvi.
Najprije da im oduzmemo ono što mi hoćemo. Zemlju, Bosnu
i Hercegovinu! Prethodno demontirati svijest od etničkoj
pripadnosti, a lahko ćemo poslije vjeru. Nije bilo baš
lahko kako su mislili, ali ne ni preteško.
Kako Bošnjo da se zaštiti od prevare kad sam ne zna
varati. Etničko porijeklo skoro na izdisaju. Miješali se
etnički. Postajali plijen onih što su znali ko su i šta
su i imali jasnu strategiju šta, kako i kome hoće da
otmu. Bošnjaci lebdjeli u bratstvu/jedinstvu i nestajali
u vasioni… Kao i mnogi drugi narodi prije nas koji nisu
znali zašto im se nesreće i klanja ponavljaju. Nisu
znali da treba ne samo da prežive, već da osude zločince,
pobjede ih i kazne. Ako se odbrane!
Ime bosanski jezik, nestalo! U međuvremenu proglasile ga
komšije svojim književnim jezikom! Pa Vuk sa simboličnim
prezimenom svog zločinačkog nasljednika, Karadžić,
priznade lahko i slatko kako je uzeo (čuj, uzeo) južno,
hercegovačko narječje! Svidjelo mu se! Nego šta! Svidio
mu se bosanski jezik! Hvala na komplimentu! Pa preveo ga
na srpsku ekavicu! Cica mica i gotova priča. Otimačina i
to javna.
Ako hoćete da znate šta je srpski jezik, izučavajte ga u
Vranju, Pirotu, u Leskovac… kako kažu, po srpskim
kosovskim selima. Čućete i sad nakon desetljeća,
desetljeća… obrazovanja na reformisanom "srpskom"
književnom jeziku, kako Srbi govore. Nije lahko
zaboraviti svoj jezik i prisvojiti tuđi.
Oteto prokleto! Idite gdje god hoćete u Bosni i
Hercegovini, po bosanskim selima i čućete kako
neobrazovani seljaci govore čisti književni jezik.
I nakon 130 godina idite u Borak gdje ni školu na svom
jeziku nisu imali (sad imaju osnovnu), a pola stoljeća
ni kontakta sa svojom matičnom državom. Ali književni
pravi, jedini, bosanski jezik govore!
Dođite u Borak, u Albaniju gdje živi kako kažu oko
desetak Bošnjaka i čućete isti lijepi bosanski jezik.
Prenošen sa koljena na koljeno. Pa bujrum ! Ili volite i
dalje da ne znate?
Prije nego što se stigne u Borak na putu iz Dursa prvo
ugledah: "Sarajevo"! Velika tabla na lijepom restoranu.
Da se zna! Mogli bi, nešto mislim, ponuditi razmjenu. I
iz Boraka Bošnjaci mogu doći u Sarajevo po vjeru, jer su
je željni. A Sarajevu bi mogli donijeti još malo
svjetlosti na etničko ime, pripadnost, jezik.
Nedavno sam bila u Sarajevu. U našoj matičnoj državi
mnogi sliježu ramenima. Isto je to Musliman, Bošnjak…
hajde ba… šta ima veze ime! A Republika srpska! Oni
čuvaju ime srpsko na onome što njima ne pripada k'o
zjenicu oka svoga!
Izgleda da nam svojom ljubavlju ovi naši iz Boraka mogu
vratiti cijelu i jedinstvenu, našu državu Bosnu i
Hercegovinu. Jer stotinama hiljada pobijenih je cijena
za ime našeg jezika i za etničku pripadnost. Šta smo! I
pitam se ponekad jesmo li se opametili?
Jedan od najboljih mladih novinara u Albaniji Bošnjak
Agim Baci, živi od rođenja u Tirani i nije naučio
bosanski jer mu je majka Albanka. Ime Agim albansko, pa
i prezime tako zvuči. Pitam ga znači li to da se
asimilirao?
- Ma kakvo mi to pitanje postavljate? - naljuti se.
- Naravno da sam Bošnjak. I to svi znaju. Zašto bih krio?
Pa ja se time ponosim!
Aferim Agime. Ni ime, ni jezik, ni majka, ali duša
bosanska.
Jer Bosna od sna prkosna. Nismo svoju djecu poklanjali
ni kad smo se s drugima miješali. Bosna će svoju djecu
ljubavlju vratiti. Preživjeće, rekoh sebi glasno u
Boraku! Jašta će!
I zato kad izgubite nadu, zaboravite ko ste ili
pomislite da to nije važno, dođite u Borak, na desetak
kilometara je more kojim je stigao jedan brod, pa još
jedan… Tu su prekrasne pješčane plaže, morski
specijaliteti. Uz to uvjerite se da su Albanci i
Bošnjaci dva naroda koja ne zaboravljajući šta su, sve
muke izdržaše zajedno bez straha, u prijateljstvu i
međusobnom poštovanju. Izuzev mrlja koje su drugi svojom
propagandom i prljavim novcem, napravili. U kojem onih
desetak hiljada Bošnjaka živeći u dva sela, u Dursu,
Tirani u okruženju preko tri i po miliona Albanaca
opstadoše, sačuvaše jezik, žive i ponose se onim što
jesu. A tamo nije bilo pritiska međunarodne zajednice,
ni posebne zaštite, već samo komšije pored kojih se može
lijepo i mirno živjeti.
Svi oni koji su propagandom nahuškani iz Beograda pa
tvrde da Bošnjaci treba da se plaše nezavisnosti Kosova
ljetujte u Dursu ili Draču. Govorite tamo kako hoćete,
svi će vam se smješkati sretni što ste baš kod njih
odlučili da dođete. Svi koji sumnjate u suživot Albanaca
i Bošnjaka, bilo gdje na prostorima rahmetli nam
Jugoslavije, na Kosovu, u Crnoj Gori, Makedoniji,
Sandžaku… krenite u Durs ili Drač. Pa budite što jeste.
To je najmanje što možete učiniti za sebe i svoju zemlju.
I na kraju putovanja u dva bošnjačka sela sjetih se kako
zbog ljubavi prema Staljinu, odnosno diktatorskom
statusu, Enver Hoxha zabrani ljudima da obilaze svoje
familije, napravi logor od lijepe zemlje sa pješčanim
plažama, pa porodi na stotine staljinističkih grupa
širom Kosova. E ti ruski učenici, čiji članovi danas,
pozivajući se na to svoje ilegalno djelovanje, sebe
proglasiše demokratama i "pravim" patriotama. Htjela bih
ih upitati javno: grize li ih malo savjest zbog
obožavanja Staljina? Makar sada kad Rusija nezavisnosti
Kosova prijeti li prijeti vetom u Vijeću sigurnosti UN!
Što ih makar ti politički dužnosnici ne podsjete na
staru ljubav? Jer, stara ljubav zaborava nema! Možda ih
pridobiju? |
